Kovač, Mirko

Mirko Kovač rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima blizu Bileće. Rano je otišao od kuće, s jedinim ciljem da postane pisac, sam se uzdržavao i školovao, mijenjao gimnazije, najčešće zbog sukoba s profesorima, pohađao Akademiju za pozorište i film u Beogradu, odjel dramaturgije, koju nije završio jer je već tada objavio roman Gubilište, koji se odmah našao na tapetu “ideoloških glavosječa”. Hajka na mladog pisca, optuživanog zbog “mračne slike svijeta”, trajala je gotovo godinu dana. Sve češće bježi iz Beograda, ponajviše u Zagreb, gdje je za Jadran-film napisao šest scenarija. Mnogi filmovi nastali prema njegovim scenarijima dobili su domaće i svjetske nagrade; Lisice su proglašene jednim od najboljih hrvatskih filmova svih vremena, nagrađivani su i Okupacija u 26 slika, Pad Italije i dr. Piše i za kazalište: u Kamernom teatru u Sarajevu izvedena je drama Osipate se polako vaša visosti, ali je nakon premijere zabranjena, a pisac optužen da je pravio aluzije na tadašnjeg predsjednika Tita. U mostarskome Narodnom pozorištu izvedena je drama Iskušenje, također zabranjena. Od televizijskih drama koje je napisao, dvije su izvedene na TV Zagreb, po narudžbi Vlade Gotovca, tada urednika u dramskoj redakciji. U Beogradu objavljuje zbirku pripovijedaka Rane Luke Meštrevića - proglašena je najboljom knjigom pripovijedaka te 1971. godine i dobila nagradu Milovan Glišić. Dvije godine poslije knjiga biva povučena iz knjižnica i osuđena kao “crna slika stvarnosti”, a pisac proglašen “perjanicom crnog vala”, pravca koji je tretiran kao “skretanja u kulturi”. Kovač sve više inklinira Zagrebu, ondje radi za film i televiziju te objavljuje romane Ruganje s dušom i Vrata od utrobe, za koji dobiva niz nagrada, između ostalih, tada uglednu NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. Roman izlazi u džepnom izdanju u nakladi od trideset tisuća primjeraka. U drugoj polovini osamdesetih sve se više angažira protiv Miloševićeva režima i srpskog nacionalizma, s Filipom Davidom i istomišljenicima osniva Nezavisne pisce i distancira se od srpskog Udruženja književnika, sudjeluje u osnivanju Beogradskoga kruga te iz Beograda surađuje sa zagrebačkim tjednikom Danas, jednim od najtiražnijih i najpopularnijih tjednika toga vremena. U Beogradu na jednom skupu Šešeljevi pristaše razbijaju mu glavu, dobiva prijetnje, pa krajem 1991. napušta Beograd te dolazi u Hrvatsku, u Rovinj, gdje i danas živi. Postaje stalni suradnik splitskog tjednika Feral Tribune te nepromijenjenim tempom nastavlja pisati protiv hrvatskoga nacionalizma. U Rovinju piše svoje najbolje knjige: Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, pripovijetke Ruže za Nives Koen, novu verziju Ruganja s dušom te dvije drame, izvedene u Crnogorskome narodnom pozorištu u Podgorici. S Filipom Davidom objavljuje Knjigu pisama 1992-1995. Dobitnik je mnogih međunarodnih i domaćih nagrada, između ostalih, Herderove nagrade, nagrade Tucholsky, slovenske nagrade Vilenica, bosanskih nagrada Bosanski stećak i Meša Selimović, crnogorske nagrade 13. jul te hrvatskih nagrada Vladimir Nazor i August Šenoa. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Od 2003. nakladnička kuća Fraktura objavljuje Djela Mirka Kovača.